O stopedesetgodišnjici ustanka

»O STOPEDESETGODIŠNJICI USTANKA«, prigodni govor izrečen 27. II. 1954. u HNK u Zagrebu na svečanosti povodom obljetnice prvoga srpskog ustanka (1804-13); objavljen je u Republici (1954, 2-3), a potom uvršten u knjigu Eseji V (Zagreb 1966).

Esej nastaje u vrijeme kada K. intenzivno radi na projektu Enciklopedije Jugoslavije koji će afirmirati »južnoslovjensku socijalističku kulturu«, što pretpostavlja i pojašnjenja njegova odnosa spram srpske baštine i njezina kreativnog potencijala. Ta je obljetnica Krleži bila povod da iznese niz sudova s aktualnim konotacijama, dakako, u povijesnoj perspektivi. Njegova analiza naglašava pučki, emancipacijski smisao us­tanka i to ne samo spram Turskog Carstva nego i drugih europskih velesila: »U Beču mislilo se o seljačkoj buni na vlas tako kao što je zadarski biskup Minucci pisao o Uskocima u Šesnaestom stoljeću, kao što je Venecija plašila čitav civilizirani svijet morlačkom hajdučijom vjekovima, kao što su kasnije tu negativnu temu parafrazirali Taube i Engel ili Fortis u Osamnaestom stoljeću, a što je bizantinski diplomat Metohites for­mulirao već davno, u ranom Srednjem vijeku: 'Hvala bogu, što nijesmo ilirski barbari!' Stara pjesma o balkan­skoj hajdučiji, kojoj knez Czartoryski u Sankt-Petersburgu i Beč podjednako solidarno žele: čort s vami...«. Upravo u otporu takvoj »dijabolizaciji« K. nala­zi smisao ustanka i za druge male južnoslavenske naro­de. Pri tome, Krleži je bitno što ustanak uspijeva prijeći granicu seljačke »rebelije« i oblikovati jasnu masovnu svijest o vlastitoj političkoj volji: »...ova se nepismena stihija od nekoliko tisuća opanaka i kubura pokrenula protiv harača, đumruka i kuluka, da se nađe na čelu do­gađaja, koji su južnoslovjenske narode pronijeli historij­skom pozornicom kao markantnu političku pojavu sa jasno ocrtanim idejama o oslobođenju i ujedinjenju«.

Krležinu pažnju ne privlače sudionici ustanka, s iznimkom prote Matije Nenadovića (»jedan od najmilijih i najpozitivnijih likova sveukupne južnoslovjenske historije«) i Karađorđa Petrovića, koji se javlja kao personi­fikacija kolektivne narodne volje. Među povjesničarima K. izdvaja samo S. Novakovića, izjednačujući svoju ocjenu ustanka s njegovom: »Srpski narod, po Stojanu Novakoviću, svojim je revolucionarnim pokretom pred­stavljao sve ostale južnoslovjenske narode i pobijedio u ime njihovo, a ta južnoslovjenska formula Stojana Novakovića tako je potpuna te joj se iz naše perspektive ne može oduzeti ni dodati ni slova.« Takvo pozivanje na Novakovića svoj jasniji smisao dobiva ako se uzme u obzir središnja misao čitava eseja: »Ako postoji neka konstanta u historiji južnoslovjenskih naroda, kojima je sudbina udijelila nezavidnu ulogu da su se iz vjekovnog ropstva oslobodili tek jučer, upravo, može se reći, tek danas, vlastitom snagom, onda je to upravo konstanta južnoslovjenske vjekovne borbe za oslobođenje.« Možda je, u tom smislu, 1954. godina vrhunac Krležina »jugoslavenskog revolucionarnog optimizma«!